Inflacija u eurozoni: tko plaća cijenu stabilnosti

Inflacija u eurozoni pala je s rekordnih 10,6% u listopadu 2022. na ispod 3% krajem 2024. Europska centralna banka podigla je referentne kamatne stope s 0% na 4,5% u roku od manje od dvije godine — najbrži ciklus zaoštravanja u povijesti institucije. Mediji su to uglavnom prikazali kao uspješnu priču. Inflacija je pala, tržišta su se stabilizirala, katastrofa je izbjegnuta. Ali postavljamo neugodno pitanje: tko je konkretno platio tu cijenu? Visoke kamatne stope skuplje čine zaduživanje — za poduzeća, kućanstva i vlade. Hrvatska, koja je 2023. ušla u eurozonu, nasljeđuje ECB kamatnu politiku bez mogućnosti samostalnog upravljanja monetarnom politikom. Poduzeća s varijabilnim kreditima platila su znatno više kamate nego što su planirala. Kućanstva s hipotekarnim kreditima vezanim uz EURIBOR osjetila su neposredan pritisak na proračun. Istovremeno, kućanstva s ušteđevinom na oročenim depozitima — uglavnom stariji i imućniji — napokon su počela dobivati pozitivan realni prinos. Inflacija je poput nevidljivog poreza koji ne plaćaju svi podjednako: ona više pogađa ljude čiji je prihod fiksan i koji troše veći udio prihoda na hranu i energiju. Upravo su te kategorije — umirovljenici, niskokvalificirani radnici, stanari — bile pod dvostrukim pritiskom: rastuće cijene i stagnantne plaće. Analitičari koji slave „meko slijetanje” rijetko preciziraju na čijim leđima je ono izvedeno. Ovo nije argument za ili protiv ECB politike — to je poziv da se ista ne čita kao neutralna tehnička operacija, nego kao distribucijski izbor s pobjednicima i gubitnicima.